Živiš li svoj poziv ili tuđa očekivanja?

Koliko su tvoje životne odluke oblikovane željama roditelja, mišljenjem okoline i strahom od tuđeg razočaranja?

Ivona Andrijević

11/9/20264 min read

Zbog nekih odluka dobit ćemo čestitke, odobravanje i osjećaj da smo ispunili ono što se od nas očekuje. Upisali smo „pravi” fakultet, našli „dobar” posao, odabrali životni put koji naši bližnji razumiju i podržavaju. No što kada se usred svega toga pojavi pitanje koje ne uspijevamo utišati: Je li ovo doista put kojim trebam ići?

U svojoj katehezi sestra Antonela dotaknula se upravo motiva koji stoje iza naših životnih izbora. Govoreći o pozivu, potaknula nas je na preispitivanje: biramo li iz ljubavi i želje da odgovorimo Bogu ili nas vode ugled, očekivanja okoline i strah od onoga što će drugi reći?

Čija očekivanja pokušavaš ispuniti?

Želje naših bližnjih često dolaze iz ljubavi. Roditelji nam žele sigurnost, prijatelji nas žele poštedjeti razočaranja, a ljudi kojima vjerujemo nude savjete iz vlastitog iskustva. Njihove riječi mogu nam pomoći da jasnije sagledamo odluku. Ipak, teškoća nastaje kada odobravanje drugih postane glavni uvjet za svaki naš korak.

Tada možemo početi birati ono što je lakše objasniti, ono zbog čega se nitko neće zabrinuti ili ono što će izazvati najmanje pitanja. Vlastite dvojbe odgađamo jer se bojimo da ćemo nekoga povrijediti, razočarati ili ispasti nezahvalni.

Sestra Antonela poziva da pogledamo što nas iznutra pokreće. Tražimo li ugled i priznanje? Pokušavamo li ostvariti želje roditelja ili okoline? Iskren odgovor može biti neugodan, ali nam pomaže prepoznati koliko slobodno donosimo svoje odluke.

I vlastita očekivanja mogu nas zarobiti

Ponekad pritisak dolazi iz slike koju smo sami stvorili o svojoj budućnosti. Davno smo odlučili kako će naš život izgledati i tu smo zamisao toliko puta ponovili da više ne pomišljamo o mogućnost drukčijeg puta.

Možda mislimo da do određene dobi moramo postići neki cilj. Možda smo uvjereni da promjena smjera znači poraz. Ili smo drugima već toliko govorili o svojim planovima da nas sada više brine kako ćemo objasniti promjenu, nego što zaista trebamo učiniti.

Sestra Antonela spominje i takva unutarnja obećanja od kojih ne želimo odstupiti, premda osjećamo da bismo trebali drukčije. Razlučivanje traži spremnost da preispitamo i ono što smo dugo smatrali neupitnim. Potrebno je vrijeme da razlikujemo prolazno nezadovoljstvo od spoznaje da nas Bog poziva na drugi korak uz odgovornost prema obvezama koje smo već preuzeli.

Nemoj prodati život za pljesak

„Nemoj to prodati za jednu pohvalu, za pljesak, za ljudski obzir”, poručila je sestra Antonela govoreći o prilici da ostvarimo Božji plan za svoj život. Te riječi otvaraju važno pitanje: Koliko smo spremni odreći se onoga što prepoznajemo kao dobro samo da bismo sačuvali tuđe odobravanje?

Potreba da budemo prihvaćeni duboko je ljudska. Posebno boli kada nas ne razumiju ljudi koji su nam najbliži. Ipak, njihove reakcije ne mogu biti jedino mjerilo ispravnosti našeg izbora. Pohvala može donijeti trenutačno zadovoljstvo, ali svakodnevicu odabranog života živjet ćemo mi.

To ne znači da trebamo odbaciti savjete ili svako neslaganje proglasiti nerazumijevanjem. Vrijedi poslušati pitanja koja nas potiču da ozbiljnije razmislimo. No vrijedi i prepoznati trenutak u kojemu nas strah od tuđeg mišljenja sprječava da iskreno tražimo svoj put.

Za odluku nećeš uvijek imati potpunu sigurnost

Jedna od prepreka odlučivanju jest očekivanje da će svaka sumnja nestati prije nego što krenemo. Želimo jamstvo da nećemo pogriješiti, da nećemo požaliti i da će nam jednom sve biti jasno. Sestra Antonela otvoreno je rekla da ni sama nema stopostotnu sigurnost da je ondje gdje treba biti. Kao uporište svojeg zvanja navela je Božju ljubav i povjerenje u Njegov plan.

Takvo svjedočanstvo može ohrabriti one koji misle da ih svaka dvojba čini nesposobnima za odluku. Vjera ostavlja prostor za pitanja, a razlučivanje uključuje molitvu, upoznavanje sebe, razgovor i stvarno iskustvo puta koji razmatramo.

„Bog”, podsjeća sestra, „nije nadglednik koji čeka da pogriješimo kako bi nas otpisao. U traženje Njegova poziva ulazimo sa svojim ograničenjima, uz povjerenje da nas može voditi i onda kada nešto ne razumijemo odmah.”

Pozivu je potreban prostor da dozrije

Kako u mnoštvu savjeta, strahova i vlastitih želja osluškivati Božji poziv? Govoreći osobito o duhovnom pozivu, sestra Antonela istaknula je važnost tišine, molitve i duhovnog vodstva. Iz vlastitog je iskustva opisala koliko nešto tek naslućeno može postati krhko kad je prerano izloženo.

Ne mora svaka misao o budućnosti odmah postati tema razgovora sa svima. Nekim je pitanjima potrebno vrijeme da ih uopće uspijemo jasno izreći. Razgovor s pouzdanom osobom ili duhovnikom pritom može pomoći da bolje razumijemo što se u nama događa.

U tome važno mjesto ima i samospoznaja. Što me privlači određenom putu? Čega se bojim? Želim li se nekome dokazati? Pokušavam li nečemu pobjeći? Što sam spreman darovati? Takva pitanja pomažu nam da pred Boga donesemo sebe onakvima kakvi jesmo.

Ljubav kao temelj izbora

Nijedan životni poziv ne oslobađa nas teškoća. Sestra Antonela podsjetila je da će ih biti i u braku i u redovničkom životu. Zato sama prisutnost trpljenja ne govori da smo odabrali pogrešno.

„Razliku čini ljubav kao motivacija zašto si odabrao”, istaknula je.

Vrijedi se zato pitati kakva ljubav stoji iza naših planova i kako je želimo živjeti. Jesmo li spremni učiti, služiti, preuzimati odgovornost i ostajati vjerni u svakodnevici koja neće uvijek biti onakva kakvom smo je zamišljali?

Odgovor na poziv nastavlja se i nakon velike odluke. Živimo ga u odnosima, poslu, molitvi i malim djelima koja od nas traže pažnju i velikodušnost.

Zato je dobar prvi korak zastati pred Bogom bez potrebe da odmah imamo spreman odgovor, iskreno pogledati što nas vodi, čemu se nadamo i čije nas razočaranje najviše plaši, a zatim si dopustiti pitanje: Kad tuđe odobravanje ne bi odlučivalo umjesto mene, koji bih korak prepoznao kao svoj?

© 2026. Sva prava pridržana.

#budiFRAjer