Vjeruješ Bogu, ali želiš sve držati pod kontrolom? Ova je poruka za tebe
Molimo, odlazimo na misu, sudjelujemo na klanjanju, ali istodobno želimo unaprijed znati kako će se naš život posložiti. Što se događa kada potreba za kontrolom postane jača od povjerenja u Boga? O tome, ali i o vjeri koja nas treba pokrenuti govorio je vlč. Duje Kurtović.
Ivona Andrijević
11/17/20264 min read
Mnogi mladi, primijetio je vlč. Kurtović, žive u grču. Žele znati što ih čeka, kada će se nešto dogoditi i kojim putem trebaju krenuti. Ta se potreba za sigurnošću lako prenese i na odnos s Bogom: očekujemo da djeluje u skladu s našim planovima, po mogućnosti odmah, dok sami oklijevamo učiniti prvi korak.
„Jako bismo htjeli odmah znati, a čak i više od toga zapovijedati Bogu što, kako i kada da napravi”, upozorio je.
Tako život može postati neprestano čekanje. Čekanje da završimo školu, upišemo fakultet, da nam se netko javi ili da se napokon poslože okolnosti. Dok čekamo sljedeći uvjet za početak života, sadašnjost prolazi. Vlč. Kurtović zato je podsjetio na poruku da je Kraljevstvo Božje već među nama i pozvao okupljene da se pokrenu ondje gdje jesu.


Abraham je krenuo bez svih odgovora
Govoreći o povjerenju, posegnuo je za primjerom Abrahama koji na Božji poziv napušta poznato i kreće prema Obećanoj zemlji. Nema pred sobom razrađen plan niti odgovore na sva pitanja, ali ipak čini korak.
„Abram je praotac vjere. Ne zato što je rekao vjerujem, nego zato što je krenuo”, istaknuo je.
U tom je primjeru prepoznao pitanje za svakoga tko odgađa odluku jer želi potpunu sigurnost: „Koliko puta zbog te kočnice još uvijek nisi počeo živjeti?”
Povjerenje u Boga ne znači obećanje života bez teškoća. Bit će i križeva, ali Bog obećava svoju blizinu. Vjera zato traži hrabrost za korak čiji ishod još ne možemo vidjeti, uz spremnost na vlastiti trud i odgovornost.
Na misi nam je lijepo. Što se događa poslije?
Potrebu za preispitivanjem vlč. Kurtović povezao je i s načinom na koji sudjelujemo u duhovnom životu. Na susretima nam može biti lijepo: okruženi smo prijateljima, slušamo dobar zbor, molimo i osjećamo pripadnost zajednici. No nakon povratka kući lako se vratimo starim navikama, kao da se ništa nije dogodilo.
Zato je pred okupljene stavio jednostavno, ali zahtjevno pitanje: „Jesam li propustio susresti Krista?”
Sliku susreta s Isusom približio je usporedbom s obrokom koji netko s ljubavlju priprema za nas. Stol je postavljen, sve je spremno i poziv je upućen. U euharistiji nas Krist poziva za stol riječi i kruha te nam daruje samoga sebe. Ostaje pitanje prepoznajemo li taj dar i dopuštamo li da nas susret promijeni.
„Svaka sveta misa je spuštanje neba na zemlju. Ispod toga ne idi”, poručio je.
Iz takvog bi susreta, naglasio je, trebala proizaći želja da nešto učinimo: da upotrijebimo svoje darove, uključimo se u zajednicu i vjeru prenesemo u svakodnevne odnose.


Ono što smo primili trebamo dati dalje
Posebno se obratio mladima koji na Sveti Duh dolaze iz drugih župa. Potaknuo ih je da ono što ondje doživljavaju ponesu u svoje zajednice, okupe ljude i pokrenu nešto u vlastitoj sredini.
Pritom je naglasio da njihove župe ne trebaju postati kopija duhovnih večeri na koje dolaze. Važno je da euharistija i sakramenti budu središte zajednice te da primljena vjera donese plod i izvan jednog mjesta susreta.
„Dužni smo ono što smo od Krista primili dati dalje”, rekao je.
Za taj poziv svatko ima nešto što može ponuditi. Vlč. Kurtović upozorio je na iskušenje povlačenja i prepuštanja svega drugima, uz opravdanja da smo slabi, da ne znamo dovoljno ili da nemamo potrebne sposobnosti. Pozvao je okupljene da prepoznaju svoje talente i upotrijebe ih.
Vjera se pritom pokazuje i u naizgled malim stvarima, poput razgovora uz kavu ili poruka koje šaljemo. Ako naši razgovori redovito postaju osuđivanje i ogovaranje drugih, potrebno je zastati i zapitati se, kako je sam rekao: „Za čije kraljevstvo se trudimo?”


Raspiriti dar koji je već u nama
Govoreći o sakramentima, vlč. Kurtović upotrijebio je sliku novog telefona koji smo dobili, ali ga nismo uključili ili aktivirali. Tom je usporedbom potaknuo okupljene da razmisle koliko darovima koje su primili dopuštaju djelovati u svojem životu.
Sakramenti, naglasio je, trebaju biti stvarni trenuci susreta sa živim Bogom i pomoć u životnom hodu. Njihov smisao nadilazi običaj, datum ili očekivanja okoline.
Podijelio je i riječi iz Druge poslanice Timoteju koje je odabrao za svoje mladomisničko geslo: poziv da raspiruje milosni Božji dar, uz podsjetnik da nam Bog nije dao duha bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora.
Taj poticaj obilježio je njegovu poruku: dar koji smo primili traži naš odgovor. Povjerenje se ostvaruje kroz konkretne odluke, služenje i spremnost da krenemo, čak i kada nemamo sve odgovore.
„Ne boj se biti pravi vjernik, a ne control freak koji mora znati sve odgovore”, poručio je na završetku kateheze i pozvao okupljene da ono što su primili u molitvi već sutra ponesu u svoj život.
© 2026. Sva prava pridržana.
#budiFRAjer
