Mama, tata i brak – zašto se mnogi brakovi raspadaju?

Zašto se toliko brakova raspada bez velikih drama, bez izdaje i bez jasnog krivca? Zašto se sve češće govori o neshvaćenosti, gušenju i nedostatku mira, a rijetko o stvarnom uzroku problema? Jedan od odgovora leži tamo gdje ga rijetko želimo tražiti, a to je upravo u odnosu s roditeljima.

Ivona Andrijević

2/9/2026

U braku se puno govori o komunikaciji, kompromisu i emocijama, ali gotovo nikada o jednom najbitnijem preduvjetu: emocionalnom odvajanju. Brak nije dodatak postojećem životu, nego početak novog. A novi život ne može se graditi ako se stalno živi oslonjen na stari.

Fra Stjepan Brčina upozorio je da brojni brakovi ulaze u krizu ne zato što se supružnici ne vole, nego zato što nikada nisu postali jedno. I to ne zbog loših namjera, nego zbog nepresječenih veza koje se često skrivaju iza riječi ‘obitelj’.

Ostaviti, ali samo na papiru

Biblijska rečenica da će čovjek ostaviti oca i majku i prionuti uz svoju ženu mnogima zvuči poznato. No pitanje je koliko je stvarno živimo. Jer u praksi se često događa da ljudi uđu u brak, ali zadrže stare obrasce oslanjanja.

Brak tada postaje odnos u kojem se važne odluke donose uz tuđe mišljenje, tuđu potvrdu i tuđu sigurnost. Savjet roditelja lako postaje važniji od zajedničkog razgovora supružnika, a bračna odgovornost razvodni se u stalnom vraćanju „onima koji znaju bolje“.

Fra Stjepan to opisuje vrlo konkretno i kaže kako su mnogi muškarci i žene formalno u braku, ali emocionalno ostaju vezani uz roditelje. Takav odnos ne puca odmah, ali se s vremenom isprazni. Nestaje osjećaj zajedništva, a umjesto ‘mi’ pojavljuje se trajni osjećaj povlačenja na suprotne strane.

Problem, naglašava, nije ljubav prema roditeljima. Problem nastaje kada roditelji ostanu prvi oslonac, a supružnik drugi. Tada se (svjesno ili nesvjesno) ruši poredak na kojem brak počiva.

Briga = prepreka

Jedan od najvećih tabua u religioznim sredinama jest priznati da roditelji ponekad mogu biti prepreka i to upravo onda kada misle da rade najbolje. Kada se miješanje opravdava brigom, a kontrola ljubavlju.

Roditelji koji ne mogu prihvatiti izbor partnera, roditelji koji stalno ‘znaju bolje’, roditelji koji se teško mire s time da više nisu središte života svog djeteta, svi oni često djeluju iz straha, a ne iz povjerenja. I upravo tu, upozorava fra Stjepan, nastaje ozbiljan problem.

Bog ne traži da se roditelje odbaci, niti da se odnosi prekinu. Ono što se traži jest zrelost. Odrastanje. Spremnost da se odgovornost za vlastiti život i brak preuzme bez stalnog oslanjanja na autoritete iz prošlosti.

Jer brak u kojem roditelji imaju presudnu riječ vrlo brzo prestaje biti sigurno mjesto. U njemu se partner ne doživljava kao oslonac, nego kao netko koga treba uspoređivati, braniti ili opravdavati pred drugima.

Nevidljiva pupčana vrpca

Jedna od najbitnijih slika koju fra Stjepan koristi kada govori o ovoj situaciji jest pupčana vrpca. Ne ona fizička, nego ona emocionalna. To je potreba da roditelji potvrde odluke, da smire sukobe, da budu zadnja instanca.

Takva veza često se ne vidi izvana, ali se itekako osjeti u braku. U stresu se bježi na staro, u konfliktima se traži podrška treće strane, a odgovornost se dijeli umjesto da se preuzme. I tada se brak pretvara u odnos bez pravog autoriteta. Partneri nisu sigurni jedno u drugo jer ni sami nisu sigurni jesu li doista izašli iz starog života. Sigurnost se traži u poznatom, a ne u zajedničkom rastu.

Fra Stjepan jasno upozorava da bez presijecanja te unutarnje veze nema napretka. Brak ne može rasti ako se stalno vraća na staro.

Fotografije: Unsplash