Ljubomora u Crkvi – najpouzdaniji znak da si od dara napravio idola

U Crkvi se rijetko govori o ljubomori. Ne zato što je nema, nego zato što se dobro skriva. Iza revnosti. Iza zauzetosti. Iza „borbe za istinu“ i „brige za zajednicu“. A kad se pojavi, ne prepoznaje se kao grijeh, nego kao opravdana reakcija: netko je previše vidljiv, netko ima previše prostora, netko „nije zaslužio“ ono što mu se događa.

Fra Stjepan Brčina naglašava da kada nas tuđe dobro za Boga više ne raduje, tada prestaje biti riječ o drugome – i postaje pitanje našega srca.

Kada dar prestane biti dar

Darovi, talenti i službe u Crkvi nisu znak nečije važnosti, nego povjerenja. I upravo tu često nastaje lom. Umjesto zahvalnosti, javlja se usporedba. Umjesto slobode, potreba za potvrdom. Umjesto radosti, nelagoda kad netko drugi uspijeva više.

Ljubomora se rijetko izražava otvoreno, a prečesto se pojavljuje u komentarima, u povlačenju, u kritici koja „brine za ispravnost“, u hladnoći prema nečijem uspjehu. I tada se događa to da dar koji je trebao voditi Bogu počinje graditi identitet.

Fra Stjepan objašnjava da problem nije u tome da netko pjeva, propovijeda, vodi molitvu ili zajednicu. Problem nastaje kada se u srcu rodi uvjerenje da bez mene to ne ide. Da sam nezamjenjiv. Da Bog ovisi o mom daru.

Gubitak radosti kao prvi alarm

Radost je prirodna posljedica slobode. Kad je nema to znači da smo vezani. Vezani za sliku o sebi, za priznanje, za poziciju, za ulogu. I tada se u služenju Bogu više ne služi, nego se natječe.

U takvom stanju lako je opravdati sebe. Reći da je problem u drugima, u strukturi, u „nepravdi“. Ali duhovna dijagnoza je jasna: srce se veže za dar umjesto za Boga koji dar daje.

Zato fra Stjepan kaže i upozorava da je ljubomora jedan od najtočnijih pokazatelja da nešto u nama nije slobodno. Ona ne govori ništa o onome kome zavidimo, već razotkriva ono što još nismo predali.

Služenje kao teren za dokazivanje

Duhovno nadmetanje ne izgleda uvijek bučno. Ponekad je vrlo tiho. Ali ostavlja tragove: umor bez ploda, gorčinu bez razloga, potrebu da se stalno dokazuje vlastita vrijednost. U takvom ozračju zajednica ne raste već se iscrpljuje. Ljudi se zatvaraju, uspoređuju, povlače. Službe postaju pozicije, a darovi sredstva za samopotvrdu.

Fra Stjepan podsjeća na jednostavnu, ali oslobađajuću istinu: Bog ne treba naše darove. On ih koristi, ali ne ovisi o njima. Ako mi stanemo, Bog će naći druge. Ako se mi povučemo, njegovo djelo neće stati. Ta istina nije prijetnja, nego poziv na slobodu. Jer kad shvatimo da nismo nezamjenjivi, prestajemo se boriti i počinjemo služiti.

Darovi nisu dani da nas izdvoje, nego da nas oslobode. A onaj tko se može radovati dobru drugoga, pokazuje da mu dar više nije idol, nego sredstvo ljubavi.

Fotografije: Unsplash