Kenija kroz oči fra Stjepana Brčine: Putovanje koje je promijenilo pogled na život

Kenija je zemlja bogate kulture i ljudi čija jednostavnost i srdačnost ostavljaju poseban trag u srcu svakoga tko ih upozna. Fra Stjepan Brčina nedavno je boravio u ovoj afričkoj zemlji, gdje je zajedno s franjevcima konventualcima upoznao njihov misionarski rad, posjetio škole, bolnice i župne zajednice te izbliza doživio svakodnevicu ljudi koji unatoč skromnim uvjetima zrače radošću i zahvalnošću. U razgovoru je otkrio što ga je najviše dirnulo, što ga je iznenadilo i koje će uspomene iz Kenije zauvijek nositi u svome srcu.

Kako je uopće došlo do ideje za putovanje u Keniju?

Već nekoliko godina nastojim dio godišnjeg odmora provesti u nekoj drugoj zemlji ili čak na drugom kontinentu. Iz vlastitog iskustva shvatio sam da susret s drugom kulturom, narodom i načinom života čovjeku otvara nove vidike. Tada shvatiš da Crkva nije samo ono što poznaješ u svojoj župi, gradu ili domovini, nego da diljem svijeta postoje ljudi koji s jednakom predanošću služe Bogu.

Takva putovanja za mene su uvijek veliko obogaćenje. Volim reći da su svojevrsna duhovna obnova i prilika da se čovjek ‘resetira’, sagleda život iz druge perspektive i vidi kako drugi ljudi žive, rade i svjedoče svoju vjeru. Takva me iskustva ohrabre i potaknu da nastavim još predanije živjeti svoj poziv.

Jesi li prije puta imao neka očekivanja ili si otišao potpuno otvoren za ono što te čeka?

Po prirodi sam osoba koja prije putovanja ne istražuje previše mjesto na koje odlazi. Ne volim stvarati velika očekivanja jer želim doživjeti zemlju upravo onakvom kakva jest.

Tako je bilo i s Kenijom. Nisam imao nikakva posebna očekivanja niti sam unaprijed zamišljao što me čeka. Htio sam biti otvoren za sve što će mi to putovanje donijeti i dopustiti da me ono iznenadi.

Koliko se stvarnost razlikovala od onoga što si zamišljao?

Moram priznati da se stvarnost uvelike razlikovala od moje predodžbe o jednoj afričkoj zemlji. Neke su se stvari pokazale upravo onakvima kakve sam očekivao, ali mnogo toga bilo je potpuno drukčije. To je ujedno i ljepota ovakvih putovanja. Tek kada dođeš na neko mjesto, možeš ga uistinu upoznati i shvatiti koliko su naše predrasude ili pretpostavke često daleko od stvarnosti.

Što te prvo osvojilo, a što možda iznenadilo?

Najviše me osvojilo gostoprimstvo i otvorenost ljudi. U njima se vidi iskrena životna radost i mir iako žive u skromnim uvjetima i često im nedostaju osnovne životne stvari. Najviše me iznenadilo upravo to što, unatoč siromaštvu, djeluju puno manje opterećeni i pod stresom nego mi koji živimo u znatno većem blagostanju. Njihova sposobnost da budu zadovoljni i zahvalni s onime što imaju ostavila je poseban dojam na mene.

Tijekom putovanja boravio si s franjevcima konventualcima. Kako je izgledao život s njima i što si od njih naučio?

Cijelo vrijeme boravio sam s franjevcima konventualcima i imao priliku izbliza upoznati njihov svakodnevni život i pastoralni rad. Bilo mi je posebno zanimljivo promatrati kako danas mjesna Crkva nastavlja djelo koje su prije mnogo godina započeli europski misionari.

Njihovo djelovanje nije usmjereno samo na pastoral u župama, nego i na vrlo konkretnu pomoć ljudima kroz izgradnju crkava, pomoć pri školovanju djece, liječenju bolesnika i brojne druge karitativne aktivnosti.

Kako sam i sam odgojitelj budućih franjevaca, posebno me zanimalo upoznati njihovu formaciju. Posjetili smo postulaturu i kuće formacije te sam imao priliku razgovarati o izazovima s kojima se susreću. Kod njih nije problem nedostatak zvanja, nego nedostatak prostora i financijskih sredstava za kvalitetnu formaciju mladih ljudi. To mi je bilo iznimno vrijedno iskustvo.

Kroz objave se vidi da si upoznao puno ljudi. Postoji li susret ili osoba koja ti je posebno ostala u srcu?

Tijekom putovanja upoznao sam mnogo ljudi, obišao brojne župe, gradove i zajednice. Svaki je susret bio poseban na svoj način. Ipak, najviše su mi u srcu ostala djeca koju smo susretali u školama. Dočekala su nas otvorena srca, s iskrenim osmijehom i nevjerojatnom radošću. Upravo kroz njih najbolje sam upoznao stvarnost života u Keniji, ali i osjetio koliko malo treba da čovjek bude sretan.

Jedna od objava koja je izazvala najviše emocija bila je ona iz škole koju si posjetio. Što si tamo doživio i zašto te to iskustvo toliko dirnulo?

Posjet školi podsjetio me na nešto što često zaboravljamo: zahvalnost. Ondje sam vidio u kakvim uvjetima djeca pohađaju nastavu, koliko su njihove škole skromno opremljene i s koliko malo sredstava raspolažu.

U usporedbi s onime što imamo u Europi, njihove su mogućnosti zaista minimalne. Ipak, ono što me najviše dirnulo nije bilo siromaštvo, nego njihova zahvalnost. Bila su sretna što imaju priliku učiti, što imaju bilježnicu, olovku ili učionicu.

Tada sam shvatio koliko često mi, koji imamo gotovo sve, zaboravljamo biti zahvalni i koliko se više usredotočujemo na ono što nemamo nego na ono što nam je darovano.

Djeca su ostavila poseban dojam na tebe. Što misliš da mi koji živimo u puno drugačijim uvjetima možemo naučiti od njih?

Mislim da od njih možemo naučiti zahvalnost i skromnost. Oni iskreno cijene ono što imaju i raduju se malim stvarima. Mi živimo u izobilju i često imamo mnogo više mogućnosti, ali nerijetko zaboravimo biti zahvalni. Upravo su me ta djeca podsjetila koliko je važno cijeniti ono što imamo i zahvaljivati Bogu na svakodnevnim darovima.

Je li tijekom putovanja postojao trenutak kada si ostao bez riječi ili kada su te emocije potpuno preplavile?

Bilo je mnogo takvih trenutaka. Posebno su me dirnuli susreti s djecom i ljudima koji žive u vrlo teškim uvjetima. Nije bilo lako ostati ravnodušan kada vidiš njihovu svakodnevicu. Istovremeno, ono što me najviše impresioniralo bila je njihova radost, zajedništvo i duboka vjera. Posebno me dojmio način na koji sudjeluju na svetoj misi. Prinos darova kod njih izgleda drukčije nego kod nas. Ljudi donose ono što imaju, skromno, ali od srca. U tome se vidi koliko vole svoju župu, svog svećenika i svoju zajednicu.

Obišao sam i nekoliko bolnica gdje sam vidio koliko su uvjeti liječenja drukčiji od onih na koje smo navikli. Sve su to bili trenuci koji su me duboko dirnuli i ostavili bez riječi.

Koji ti je trenutak s putovanja ostao u najljepšem sjećanju?

Rekao bih da je najsnažniji i najljepši trenutak cijelog putovanja bilo slavljenje svete mise. Prvi put u životu slavio sam misu čak četiri i pol sata u komadu. To je bilo posebno iskustvo, a tijekom tog dana imao sam priliku vidjeti i jednu razrušenu crkvu, što je na mene ostavilo snažan dojam.

Osim toga, posebno me usrećio odlazak na safari u Nacionalni rezervat Maasai Mara. Biti okružen divljim životinjama u njihovom prirodnom staništu i doživjeti prizore koje smo dotad gledali samo na televiziji bilo je zaista nezaboravno iskustvo.

Što te tijekom boravka u Keniji najviše iznenadilo?

Obišao sam mnoga mjesta u Keniji i mislio da me više ništa ne može posebno iznenaditi. Međutim, na putu prema rezervatu Maasai Mara susreo sam pripadnike plemena Maasai, a taj mi je susret ostao duboko urezan u sjećanje. Iznenadila me činjenica da među njima još uvijek postoje ljudi koji nisu čuli za Krista. Vjeruju u Boga i imaju vlastitu religijsku tradiciju, ali još nisu upoznali Isusa Krista.

Fratri su mi objasnili da je riječ o jednom od plemena koje je i danas među najzahtjevnijima za evangelizaciju. Istodobno sam imao priliku upoznati i dio njihove bogate tradicije. Njihov način života i danas je snažno obilježen običajima koji se prenose s koljena na koljeno. Primjerice, nekada je mladić, prije nego što bi mogao stupiti u brak, morao dokazati svoju zrelost tako što bi ubio lava i popio njegovu krv. Takvi običaji najbolje pokazuju koliko je njihova kultura drugačija od naše i koliko je duboko ukorijenjena u vlastitoj tradiciji.

Putovanja mijenjaju čovjeka. Što je ovo putovanje promijenilo u tebi?

Vjerujem da svako ovakvo putovanje mijenja čovjeka. Kada sam stigao u Afriku i objavio fotografije na društvenim mrežama, jedan prijatelj mi je napisao: „Pa dobro, mogao si otići bilo gdje, zašto baš Afrika?“

Odgovorio sam mu da sam upravo zato otišao u Afriku, kako bih se ponovno prisjetio što su život, stvarnost i prava realnost.

Da danas nekome u jednoj rečenici moraš opisati što ti je Kenija dala, što bi rekao?

Kenija mi je dala još veću zahvalnost Bogu za sve što imam i za ono što jesam.

Mnogi koji su pratili tvoje objave poželjeli su pomoći. Na koji način ljudi mogu podržati misije ili zajednice koje si posjetio?

Misijama možemo pomoći na mnogo načina. Danas je putem interneta lako pronaći informacije o misijama, župama i misionarima te pratiti njihov rad. U našim župama također je razvijena misijska animacija kroz koju možemo upoznati njihove potrebe i uključiti se u pomoć.

No, vjerujem da misionarima nije potrebna samo materijalna pomoć. Jednako su važni molitva, podrška i osjećaj da nisu sami. Bez molitve nema misija.

Za kraj, planiraš li se ponovno vratiti u Keniju? I ako da, što bi prvo želio ponovno doživjeti ili kome se vratiti?

Ako Gospodin otvori put, otvoren sam za svaku mogućnost, pa tako i za povratak u Keniju. Rado bih jednoga dana ponovno posjetio mjesta na kojima sam bio, a posebno škole i bolnice koje sam imao priliku upoznati. To su susreti i iskustva koja ostaju u srcu za cijeli život.

© 2026. Sva prava pridržana.

#budiFRAjer