Kako ponovno probuditi empatiju u vremenu skrolanja i ravnodušnosti?

Danas u nekoliko minuta skrolanja po društvenim mrežama možemo vidjeti više tragedija nego što su ljudi nekada čuli u cijelom tjednu. Ratovi, nesreće, bolesti i osobne drame prolaze pred našim očima u beskrajnom nizu informacija. I dok mislimo da nas to čini svjesnijima svijeta često se događa upravo suprotno: srce se navikne i počne reagirati sve slabije.

Fra Stjepan Brčina upozorava da je jedna od najvećih opasnosti današnjeg vremena upravo ravnodušnost. I to ona tiha, svakodnevna i gotovo neprimjetna. Ona koja se ne vidi u velikim odlukama, nego u malim reakcijama koje izostaju.

Kada srce prestane vidjeti

Priča o bogatašu i Lazaru, kaže fra Stjepan, često se pogrešno tumači kao kritika bogatstva. No problem nije u tome što je bogataš imao, nego u tome što više nije vidio. Lazar je bio pred njegovim vratima, dovoljno blizu da ga primijeti, ali ne i dovoljno važan da bio postao zaista vidljiv.

„Grijeh nije bio u gozbi, nego u ravnodušnosti“, naglašava fra Stjepan, upućujući da upravo na tome mjestu ta evanđeoska slika postaje vrlo suvremena. „Današnji Lazar” nije nužno netko na ulici. Može biti osoba koja živi s nama, radi s nama ili sjedi pokraj nas u crkvi. Može biti prijatelj koji se bori s depresijom, netko tko prolazi kroz bračnu krizu, osoba koja tone u ovisnost ili netko tko jednostavno čeka da ga itko primijeti.

Emocionalna anestezija

Fra Stjepan posebno upozorava na utjecaj kulture neprestanog dotoka informacija i društvenih mreža: „Naviknuli smo gledati patnju. Naviknuli smo gledati zlo. Toliko slika prolazi pred našim očima da nas više ništa ne dira.“ Upravo to naziva emocionalnom anestezijom. Čovjek vidi mnogo, ali osjeća sve manje. Informacije se gomilaju, ali srce ostaje ravnodušno. Ono što bi nekada zaustavilo svijet, danas često traje tek nekoliko sekundi prije nego što nestane pod novim sadržajem.

Zato, smatra, problem nije samo u tome što previše gledamo, nego u tome što se previše navikavamo.

Lazar je često bliže nego što mislimo

Jedna od najvažnijih poruka koju fra Stjepan ističe jest da suvremena bijeda često nije odmah vidljiva. „Svi mi imamo nekog Lazara pokraj sebe.“ To mogu biti brat ili sestra u krizi, prijatelj koji se povlači, roditelj koji se iscrpljuje od rada ili osoba koja izvana izgleda dobro, a iznutra prolazi kroz tešku borbu. Problem je što često ne znamo ništa o ljudima oko sebe, osim onoga što vidimo izvana. „Znamo kako je netko obučen, ali ne znamo što nosi u srcu“, upozorava.

Fra Stjepan podsjeća i na primjer svetog Franje Asiškog čiji se život jako promijenio u susretu s gubavcima. No, kako kaže, nije presudan bio jedan herojski čin, nego činjenica da je ostao među njima: „Nije samo učinio nešto dobro i ušao među njih. On je bio s njima.“ Upravo tu leži empatija. Ona ne nastaje iz brzih gesti, nego iz prisutnosti. Iz spremnosti da se nečija stvarnost ne zaobiđe. Ljude često ne liječe naši savjeti, nego činjenica da nismo pobjegli.

Najveća opasnost nije zlo, nego hladnoća

Ravnodušnost se rijetko priznaje otvoreno. Uvijek postoji neko objašnjenje poput: nemam vremena, ne znam što bih rekao, imam svojih problema i sl. No fra Stjepan upozorava da upravo ta zatvorenost postupno mijenja srce: „Bogataš nije bio zao. Samo je bio zarobljen u svom svijetu“, a to je možda najopasniji oblik duhovne sljepoće. Ne one koja čini veliko zlo, nego one koja više ne vidi čovjeka pokraj sebe.

Gdje počinje promjena?

Promjena ne počinje velikim projektima, nego malim pomacima u srcu. Empatija se vraća kada ponovno naučimo zastati. Kada ne normaliziramo tuđu patnju. Kada ne preskočimo čovjeka pokraj sebe.

„Srce koje se zatvori više ne može primiti ljubav“, upozorava fra Stjepan. Zato najvažnije pitanje nije koliko informacija dnevno prođe pred našim očima. Pitanje je nešto jednostavnije i mnogo neugodnije: vidimo li još uvijek čovjeka u potrebi pokraj sebe ili smo se već potpuno naviknuli i samo ćemo proći dalje?

Fotografije: EZ Sveti Duh