Kako je započela priča o Franjevačkom kampu mladih?

Ono što danas izgleda kao konkretna vizija – dvorana, igralište, prostor susreta – započelo je kao nemir. Kao osjećaj da u radu s mladima postoji još jedan korak koji tek treba napraviti. Tijekom godina taj je unutarnji poticaj prolazio kroz molitvu, razlučivanje, sumnje, ohrabrenja, nerazumijevanja i iskrene poticaje.

U tu su se priču gotovo neprimjetno počeli uplitati i drugi ljudi: mladi, obitelji, studenti, klesari, jedna umjetnica koja je sve započela porukom preko društvenih mreža. Usporedno s idejom kampa nastajao je i kip svetog Antuna u jednoj garaži u Kučićima, u glini i kamenu, uz jutarnje ustajanje, molitve utorkom i dječju igru.

A kako je unutarnji poticaj postao konkretna odluka i kako se, korak po korak, počelo graditi nešto što još nema adresu, ali već ima svoje ime, otkriva fra Stjepan Brčina.

Nemir koji je prerastao u ideju

„Prije pet godina ozbiljnije sam počeo promišljati o tome“, govori fra Stjepan o ideji nekog novog prostora za mlade – franjevačkog kampa. „Zapravo, počeo sam u srcu osjećati da bi trebalo učiniti još nešto dodatno u svrhu evangelizacije i rada s mladima.“

U tom trenutku iza njega je već bilo nekoliko godina intenzivnog rada. Prve četiri godine bile su obilježene formacijom Evangelizacijske zajednice Sveti Duh, Duhovno-duhovitim večerima i Antunovskim hodom mladih. Nakon toga uslijedio je novi multimedijski iskorak - omogućavanje prijenosa misa i drugih programa iz bazilike preko interneta i televizije, što je bio velik korak unaprijed.

Prostor djelovanja i dalje se širio. Susreti su rasli. Pojavila se potreba za dodatnim sadržajem i drugačijim prostorom, osobito u trenucima kada su se organizirali Tečaj Filip, proslava Valentinova i drugi susreti koji su tražili ambijent koji nije isključivo sakralan, a u kojem se sadržaj može ostvariti na poseban način.

Nekoliko su puta takvi programi organizirani izvan crkve, „na terenu“, kako kaže fra Stjepan – najčešće u nekim kampovima ili na rančevima. Iskustvo je pokazalo da mladima nije problem putovati i doći kamo god ih se pozove.

„U meni je i dalje tinjala želja da se napravi nešto više, ali nisam znao što točno. Znao sam samo da se ne smijemo zadovoljiti onime što imamo, nego trebamo iskoračiti i vidjeti što Bog želi i što još možemo učiniti.“

Tijekom jednog putovanja u Italiji nekim članovima zajednice povjerio je kako u srcu nosi želju pokrenuti nešto dodatno, iako u tom trenutku još nije znao ni kakav bi oblik to trebalo imati ni na koji način bi se ostvarilo. Odgovor na svoje traženje doživio je upravo na tom putovanju, u bazilici svetog Antuna u Padovi. Najprije je otišao do groba svetog Antuna, a potom u kapelicu Presvetog Oltarskog Sakramenta u kojoj se nalaze dva velika anđela. Ondje je molio na tu nakanu te je bogoslovima predložio da i oni sve predaju svetom Antunu s pouzdanjem da će ih on voditi u ostvarenju te ideje.

Dok je izlazio iz bazilike, zastao je, okrenuo se i primijetio zid oslikan prizorom svetog Antuna kako propovijeda u prirodi. „U tom trenutku mi je kliknulo: priroda i kamp“, svjedoči fra Stjepan. Tu je misao odmah podijelio s mladima. U svojoj je glavi tu ideju nazvao Franjevački kamp. Još uvijek bez konkretnih obrisa, ali s jasnim smjerom.

Susreti koji su se počeli povezivati

Dok je ideja o kampu polako sazrijevala, usporedno su se događali susreti koji su se kasnije pokazali vrlo važnima.

Tijekom pandemije 2020. godine fra Stjepan je intenzivnije komunicirao s mladima putem društvenih mreža. Jedna djevojka iz Splita pratila je njegove prijenose na Instagramu i tako ga prvi put upoznala. Osobno su se susreli u Zagrebu u studenome 2021., kada mu je donijela portret koji je izradila. Taj je susret na nju ostavio poseban dojam.

U isto vrijeme dogodio se još jedan bitan susret. Na duhovnoj obnovi u Njemačkoj fra Stjepan je upoznao jednu gospođu iz Splita čije je neke članove obitelji ta duhovna obnova iznimno dotaknula i promijenila na bolje. Upravo je tada ona rekla da fra Stjepan mora upoznati i njezina dva sina u Splitu.

Nedugo zatim susreo se s njima. Zainteresirali su se za njegove projekte, osobito Antunovski hod mladih i ponudili mu pomoć. Njihova podrška nije ostala samo na riječima – oni već dvije godine aktivno pomažu u organizaciji hrane, pića i logistike. Dolaze osobno i spremno služe gdje god je potrebno.

U jednom razgovoru spomenuli su da se bave klesarstvom i predložili: „Mogli bismo ti pokloniti svetog Antuna.“ Rekli su mu da s kipom može učiniti što god želi i postaviti ga gdje god želi. U tom je trenutku u njegovim mislima već postojala ideja kampa. I pojavila se nova poveznica: ako ikada nastane Franjevački kamp, sveti Antun će ondje imati svoje mjesto – poput kipa Bezgrešne koju je sveti Maksimilijan Kolbe postavio na prazno polje iz kojeg će kasnije niknuti svetište. U međuvremenu je započela i konkretna realizacija kipa.

Kip koji je rastao zajedno s idejom

Kada je započelo oblikovanje kipa svetog Antuna, počele su se slagati i neke neočekivane poveznice. Klesari koji su ponudili dar iz Splita slali su prve fotografije i skice kako bi provjerili je li fra Stjepan zadovoljan smjerom u kojem kip ide. Prije kamena trebalo je izraditi model u glini. I tada se ponovno pojavljuje ona ista djevojka koja mu je tijekom pandemije poslala portret. Upravo ona sada izrađuje skice modela u glini. Nije znao da surađuje s njima. Nije znao da radi za njih. A ona redovito sudjeluje i u Antunovskom hodu mladih. Sve se, kako sam kaže, nekako providonosno povezalo.

Rad na kipu za nju ima osobnu dimenziju jer je nakon čitanja knjige Čudotvorac iz Padove svetog Antuna počela doživljavati kao živu osobu, a ne samo kao svetca iz molitava. Željela je izbjeći sterilan prikaz i prikazati trenutak radosnog susreta svetog Antuna i djeteta Isusa, s naglašenom bliskošću i nježnošću.

Glineni model nastajao je od ožujka do lipnja 2025. u skromnim uvjetima uz svakodnevni trud i molitvu. Danas njezin zaručnik Josip radi na kamenoj izvedbi kipa koji će biti postavljen u Zagrebu dok ideja kampa istodobno prelazi iz molitve u konkretnu odluku.

Razlučivanje, odobrenje i prvi izazovi

Dok je kip svetog Antuna nastajao u Kučićima, ideja Franjevačkog kampa prolazila je svoje tiho razdoblje razlučivanja, a fra Stjepan je više puta o toj ideji razgovarao sa svojim provincijalom i subraćom, dijelio ideju i pitao za mišljenje. O njoj je govorio i mladima. Zanimalo ga je kako oni gledaju na takvu vrstu pastorala – na jedan produžetak djelovanja, na prostor koji bi bio više od povremenog susreta.

Odgovori su, kaže, uglavnom bili ohrabrujući. Mnogi su smatrali da ideja ima smisla i da treba ići u tom smjeru. Godine su prolazile. Molilo se na tu nakanu. Razlučivalo se. Nije bilo naglih odluka. Sve do siječnja ove godine kada je službeno podnio zahtjev upravi Provincije. Odobreno je prikupljanje sredstava i izgradnja kampa.

„U svemu smo se vodili Božjim nadahnućem“, kaže. „Svaka velika stvar koja započinje nosi sa sobom kušnje i izazove, pa i obeshrabrenja.“ Najveći izazov počeo je onoga dana kada je javno objavljeno da se prikupljaju donacije.

Spominje i primjer svete Majke Terezije: ondje gdje je nailazila na kušnje i probleme, ondje je otvarala nova djela. Nije odustajala zato što je teško. I tada se dogodio zaokret. Mali darovi i ljudi koji su se ugradili.

Iako prvi dani prikupljanja sredstava nisu odmah donijeli očekivani zamah, ubrzo se počelo događati nešto drugo. „Uvijek sam govorio da će se to graditi Božjom providnošću – od malih darova, ali s ljubavlju.“

Počeli su se javljati pojedinci. Jedna osoba ponudila je 3500 kvadrata građevinskog zemljišta. Iako zemljište nije odgovaralo projektu, gesta je bila velika. Jedna gospođa javila se u Župni ured i ponudila svoje zemljište, premda nije građevinsko.

Stizale su i uplate – male, ali iskrene. „Najmanje uplate su euro ili dva“, kaže. „Ali meni su one najveće jer znam da ih je netko dao s ljubavlju, bez uvjeta.“ Mladi su ga u tom razdoblju posebno oduševili svojim povjerenjem i spremnošću na pomoć. „Uvijek govorim da kamp gradimo za njih i s njima.“

Javio se jedan mladi arhitekt, već pet godina u struci, i ponudio izradu idejnog projekta. Zatim geodet, vlasnik tvrtke, koji je ponudio da sve geodetske poslove odradi besplatno. I mnogi drugi žele se ugraditi u projekt i to ne samo novcem, nego znanjem i radom.

Fra Stjepan vjeruje da će se kamp izgraditi zahvaljujući ljudima koji iz zahvalnosti Bogu, svetom Antunu i svetom Franji, žele uzvratiti za sve što su primili kroz osam godina pastorala.

Vizija mjesta koje još nema adresu

Ideja ga, kako kaže, nije plašila. Naprotiv, snažno ga je privlačila. „Ta me misao nosi već godinama.“ Često zamišlja kako bi to izgledalo i gdje bi to bilo.

Još nema konkretne lokacije. I upravo zato, kaže, ne razvija sve detalje do kraja. „Kada budem znao lokaciju, tada ću moći razvijati sve ideje.“ Volio bi da kamp bude u blizini grada, ali u doticaju s prirodom. Da mladi mogu izaći iz užurbanosti, odmaknuti se od interneta i svakodnevice, a opet da mjesto ne bude predaleko i da bude dostupno javnim prijevozom.

Prije svega, potrebna je jedna kvalitetna, multifunkcionalna dvorana. U njoj bi se mogli održavati duhovni koncerti, promocije knjiga, duhovne obnove, tečajevi poput Tečaja Filip, razmatranja Božje riječi i različiti susreti. Uz to, barem dvije spavaonice (odvojene za mladiće i djevojke) s pratećim prostorijama. Volio bi da postoji parking i sportsko igralište ili teren za rekreaciju i druženje.

Posebno primjećuje kako život zajednice funkcionira prema akademskoj godini od listopada do lipnja. Nakon Antunovskog hoda mladih kao da sve stane. Mladi ostanu pred crkvom i kako kaže, „kao da ne znaju kamo bi sa sobom“. Upravo bi kamp bio prostor susreta u tom razdoblju, odnosno mjesto gdje bi mogli doći subotom, bez potrebe za iznajmljivanjem dvorana.

Naglašava i da to nije projekt jedne osobe. Iza ideje su stala i mlađa braća franjevci. Kamp bi bio prostor za sve susrete Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca.

Jedna riječ: Zajedništvo

Ideja Franjevačkog kampa nastala je iz molitve. Rasla je polako kroz nemir u srcu, kroz razgovore s mladima, kroz razlučivanje sa subraćom, kroz tihe sumnje i javne odbijenice, kroz male uplate od jednog eura i kroz ruke studenata koji su spremni pomoći.

Rasla je usporedno s kipom svetog Antuna, koji je u jednoj garaži u Kučićima oblikovan u glini uz jutarnje buđenje u 5:30, uz molitve utorkom, uz dječji smijeh i tragove gline na biciklu. Bilo je i razočaranja. Bilo je šutnje ondje gdje se očekivala podrška. Ali bilo je i neočekivanih darova, ponuda zemljišta, stručnjaka koji su se sami javili, mladih koji su poželjeli ugraditi svoje znanje i vrijeme.

Danas kamp još nema adresu. Nema gotovu dvoranu ni igralište. Ali ima ono što je, po riječima fra Stjepana, najvažnije – nadahnuće koje se nije ugasilo i zajedništvo koje se već počelo graditi.

Ako je to Božja volja, kaže, ostvarit će se uz donacije i pomoć mnogih ljudi koji ovaj projekt prepoznaju. Korak po korak. A kada bi sve trebalo stati u jednu riječ, onu koja objašnjava zašto je sve počelo i zašto se nastavlja unatoč izazovima, onda je to riječ kojom je i sam zaključio ovaj razgovor: Zajedništvo.

Fotografije: Fra Stjepan Brčina i Unslpash