Jesmo li stvarno prokleti ili samo ne želimo preuzeti odgovornost?

„Jesam li proklet ili je li netko moj proklet?“ pitanje je s kojim se, kako priznaje fra Stjepan, susreće iznenađujuće često. I dok mnogi očekuju nekakvu vrstu posebnog odgovora, on tada pita: „Prije nego što postaviš to pitanje, postavi si pitanje – kako živiš?“ U toj rečenici nema nikakvog senzacionalizma ni mističnosti, ali ipak je to poziv na osobno suočavanje sa samim sobom.

Blagoslov i prokletstvo

U središtu tog „problema“ nalazi se starozavjetna misao: Bog pred čovjeka stavlja blagoslov i prokletstvo. Ne kao prijetnju, nego kao stvarnost izbora i njegovih posljedica, a umjesto traženja vanjskih uzroka, pogled se vraća na vlastiti život.

Fra Stjepan upozorava da smo skloni vlastite lomove objašnjavati kroz uroke, kletve, zle riječi i „negativne ljude“. U takvom tumačenju gotovo neprimjetno nestaje pitanje osobne odgovornosti. Lakše je zaključiti da nas prati loša sreća, nego priznati da određeni obrasci ponašanja, odluke ili zanemarivanja imaju svoje posljedice. Prokletstvo tada postaje zgodan okvir koji oslobađa od neugodnog preispitivanja.

„Boje se oni koji su najdalje od Boga“

Ova misao ne zvuči kao osuda, nego prije kao pokušaj da se imenuje ono što se često događa u nutrini čovjeka. Strah od kletvi, zlih riječi i „nečijih utjecaja“ nerijetko jača upravo tamo gdje nedostaje osjećaj stabilnosti, povjerenja i unutarnje sigurnosti.

Fra Stjepan pritom ukazuje na paradoks koji danas nije rijedak: čovjek redovito odlazi u crkvu, ali istodobno traži dodatnu sigurnost u amajlijama, simbolima sreće i raznim „zaštitama“. Pritom, naglašava, problem nije u samim predmetima, nego u načinu razmišljanja koji iz njih crpi osjećaj kontrole nad životom. U pozadini se često kriju nesigurnost i tiha potreba da se pronađe oslonac bez stvarne promjene srca i odnosa.

„Ne trebate se bojati praznih riječi onih koji proklinju“, kaže fra Stjepan. Srce koje zna kome pripada i na čemu gradi svoj identitet ne živi u trajnoj napetosti zbog tuđih izjava ili postupaka. Strah se, kako sugerira, ne hrani stvarnom prijetnjom, nego unutarnjom prazninom.

Prokletstvo kao bijeg od odgovornosti

„Bog nas nije kaznio. Niti je tvoja susjeda. Nego ti koji si odbacio Boga“, poručuje fra Stjepan. Riječi su to koje pomalo zvuče oštro, ali nose jasnu poruku. Priznati da stil života ima posljedice znači odreći se najudobnije uloge: one žrtve. Dokle god uzrok svih problema tražimo izvan sebe, promjena ostaje odgođena. No, kada se pogled okrene prema vlastitim izborima, navikama i odnosima, otvara se prostor slobode, ali i odgovornosti. Prokletstvo ne traži ništa. Odgovornost traži hrabrost.

Izbor i promjena

Ako je sve unaprijed određeno nevidljivim silama, čovjek lako upada u osjećaj nemoći. Ako, međutim, postoje posljedice izbora, tada postoji i mogućnost promjene. Upravo zato fra Stjepan vraća fokus na temeljna pitanja: tko si, kome pripadaš i kako živiš. Tek kada prestanemo tražiti krivce u drugima, okolnostima ili nejasnim silama, započinje stvarno preispitivanje vlastitog srca.

Na kraju ostaje pitanje koje nije lako zaobići: je li doista riječ o prokletstvu ili je ponekad riječ o stvarima u našem životu koje traže promjenu? Odgovor možda nije ugodan, ali otvara vrata nečemu daleko vrjednijem, a to je povratak odgovornosti kao preduvjet slobodi.

Fotografije: Unsplash