Iza kolone: ljudi, molitva i služenje koje nose Antunovski hod mladih

Iza tisuća koraka kriju se mjeseci priprema, stotine ljudi i bezbroj malih djela koja često ostaju neprimijećena. Netko dežura u prvoj pomoći, netko nosi vodu, slaže ogradu, koordinira sigurnost ili donira hranu. Netko satima moli u tišini pred Presvetim za mlade koje možda nikada neće upoznati. Upravo su ti ljudi nevidljivo srce Antunovskog hoda mladih.

Fra Stjepan Brčina, pokretač Hoda, kaže kako je od samih početaka želja bila omogućiti mladima iskustvo Boga i zajedništva, ali i stvoriti prostor u kojem će osjetiti da nisu sami.

„Mi zaista nastojimo da mladi koji dođu dožive iskustvo Boga, zajedništva, vjere i ponosa. Da shvate da ovo nije prazan hod, nego hodočašće koje ispunja ljudska srca“, govori fra Stjepan.

Osam godina nakon prvih nekoliko stotina mladih koji su s križem krenuli zagrebačkim ulicama, Antunovski hod mladih prerastao je okvire jednodnevnog događaja. Postao je priča o zajedništvu, služenju i ljudima koji svoje vrijeme, sposobnosti i molitvu daruju za druge iz sjene, bez potrebe da ih itko primijeti.

„Iza jedne kolone stoji više od 300 ljudi“

Danas tisuće mladih sudjeluju u Antunovskom hodu mladih, no iza kolone koja prolazi zagrebačkim ulicama stoji puno više od onoga što se na prvi pogled vidi. Dok sudionici pjevaju, mole i hodaju prema zajedničkom cilju, u pozadini djeluju stotine ljudi koji mjesecima pripremaju svaki detalj.

Fra Stjepan Brčina kaže kako pripreme za novi Hod počinju gotovo odmah nakon završetka prethodnoga. „Čim jedan završi, kroz mjesec dana već uključujemo druge ljude i kreću pripreme za sljedeći“, govori.

Organizacija zapravo započinje već u studenome kada kreće proces ishođenja dozvola. U mjesecima koji slijede slaže se program, pripremaju plakati, nastaje nova himna Hoda, a postupno se uključuju volonteri, redari, timovi prve pomoći, tehnička podrška i brojni suradnici. No ono što fra Stjepan posebno naglašava nije sama logistika, nego ljudi koji svoj doprinos daju često potpuno nevidljivo.

„Antunovski hod možda izvana izgleda kao jedan veliki događaj, ali iza njega stoji ogroman broj ljudi različitih zanimanja, profesija i talenata koji imaju isti cilj, a to je učiniti nešto dobro za mlade.“

Prema njegovim riječima, iza cijelog Hoda stoji više od 300 ljudi – od volontera prve pomoći i redara do onih koji koordiniraju tehničke detalje, brinu o sigurnosti, logistici i svemu što je potrebno kako bi tisuće mladih mogle bezbrižno hodati.

„Najveće stvari često rade oni koje nitko ne vidi“

Ipak, među svim služenjima posebno mjesto imaju oni ljudi koje većina sudionika nikada neće upoznati. To su ljudi koji dijele vodu, pripremaju hranu, nose kutije, dežuraju satima, čiste iza događaja ili jednostavno mole. Fra Stjepan se posebno prisjeća prizora iz prošle godine kada je u kapelici Duha Svetoga skupina župljana tijekom cijelog Hoda molila pred Presvetim Oltarskim Sakramentom za sve sudionike.

„To su oni koraci koje ljudi čine negdje iz sjene, a bez kojih se cijeli Hod ne bi mogao održati“, govori. Za njega nijedna pomoć nije premala. Netko pomaže financijski, netko donacijama hrane ili pića, netko daje svoje stručno znanje, a mnogi jednostavno daruju vrijeme.

„Ovo je projekt u koji se ljudi uključuju srcem. Često kažu: ‘To su naši mladi, želimo pomoći.’ I to me uvijek posebno dirne.“

Kako Hod raste, rastu i potrebe, ali i troškovi organizacije. Ipak, fra Stjepan ističe da je ono najvažnije upravo spremnost ljudi da se uključe. „Sveti Antun je govorio: ‘Neka djela govore, a ne riječi.’ I upravo to vidimo na Hodu. Bez tih djela ne bi bilo ni Antunovskog hoda.“

Za neke je to sat vremena volontiranja, za druge dan proveden u organizaciji ili molitva iz tišine crkve. No svatko, vjeruje fra Stjepan, ugradi dio sebe u nešto veće od vlastitog vremena i mogućnosti.

„Mladi prvo vide kako se mi ponašamo jedni prema drugima“ Zato je, kaže, zajedništvo među ljudima koji služe jednako važno kao i sama organizacija. Prije početka Hoda nastoji okupiti sve skupine uključene u organizaciju na zajedničkoj misi: redare, volontere, tehničke timove i suradnike. „Važno mi je da se povežemo duhovno, ali i da se međusobno upoznamo.“

Razlog je jednostavan: mladi koji dolaze neće najprije vidjeti program ili pozornicu, nego ljude. „To je prvo svjedočanstvo koje će mladi vidjeti kada dođu: kako se ponašamo jedni prema drugima, vide li na nama radost, zajedništvo, ljubav i slogu.“

I možda upravo u tome leži posebnost Antunovskog hoda mladih. Posebnost u činjenici da ga ne nose samo oni koji hodaju, nego i oni koji služe. Oni koji ostaju u sjeni kako bi drugi mogli doživjeti nešto veliko.

„Na početku dođu zatvoreniji, a onda vidiš kako se srca otvaraju“

Iako fra Stjepan često govori o ljudima koji služe iz pozadine, ne skriva da je najveća radost ipak gledati ono što se događa u srcima mladih tijekom samoga Hoda. Mnogi dolaze bez velikih očekivanja, neki iz znatiželje, drugi na nagovor prijatelja, a treći možda i pomalo nesigurni. No već nakon nekoliko sati, kaže, vidi se promjena.

„Na početku vidiš jednu blagu zatvorenost, možda i čuđenje na licima. Ali kroz pjesmu, molitvu i zajedništvo lagano vidiš kako se ta mlada srca otvaraju.“

Posebno ga dirne kada vidi mlade koji dolaze iz manjih sredina, mjesta gdje možda nikada nisu imali priliku doživjeti zajedništvo tolikog broja vršnjaka koji otvoreno svjedoče vjeru. „Možda nikada nisu čuli takve pjesme ni vidjeli toliko raspjevanih ljudi koji na takav način slave Boga. Jednostavno ih to potakne.“

Najdublji trenutak, kaže, događa se na kraju Hoda, kada tisuće mladih zajedno kleknu u molitvi na Trgu bana Josipa Jelačića. „Kad na kraju podignemo glavu, a oči su pune suza, vidiš da je Bog nešto dirao u srce, liječio ga i ljubio.“ Za fra Stjepana upravo su ti prizori potvrda da sav trud ljudi koji mjesecima služe nije uzaludan.

„Ljudi mi poslije kažu: život mi se promijenio nakon Hoda“

Plodovi Antunovskog hoda mladih, kaže, ne završavaju posljednjim korakom ni završnom pjesmom. Godinama nakon Hoda susreće mlade na duhovnim obnovama, u župama ili sasvim slučajno i tada sluša priče koje potvrđuju da jedan dan može ostaviti dubok trag.

„Znaju mi reći da im se život promijenio nakon Antunovskog hoda mladih. Da im se produbio odnos s Gospodinom, da su ondje doživjeli nešto što ih je promijenilo.“ Posebno ga raduje kada vidi da se mladi nakon Hoda uključuju u svoje župe, zajednice i aktivnije počinju živjeti vjeru.

No plodovi, dodaje, nisu samo duhovni. Tijekom godina čuo je brojna svjedočanstva o uslišanim molitvama, unutarnjim ozdravljenjima i ljudima koji su pronašli novu snagu, mir ili smjer. „Bilo je velikih zagovora – majki koje su molile za djecu, zaručnika i zaručnica, ljudi koji su pronašli mir. Zaista je puno plodova.“

Ipak, kada govori o Hodu, teško mu je izdvojiti samo jedan trenutak koji ga je posebno dirnuo. Prisjeća se bake koja ih je čekala uz cestu sa zastavom u ruci i zagrlila ga plačući, djece koja su trčala prema križu, ali i čovjeka koji je tijekom prolaska kolone izašao iz kafića i prišao križu.

„Pomislio sam da će nam nešto prigovoriti ili da mu smetamo. A on je samo pitao može li poljubiti križ.“ To su trenuci koji, kaže, ostanu dugo nakon što se Hod završi.

„To nije samo hod, to je zajedništvo koje nosi mlade“

Kada bi jednom rečenicom morao opisati što je Antunovski hod mladih, fra Stjepan ne govori o događaju, organizaciji ni brojkama. Za njega je to prije svega velika duhovna obnova, ali i zajedništvo koje nadilazi jedan dan u godini.

„Antunovski hod mladih velika je evangelizacijska i duhovna obnova koja zahvaća ne samo one koji hodaju, nego i ljude koje susrećemo putem, one koji mole za nas i sve koji nas prate.“

Njegova najveća snaga krije se u onome što nije odmah vidljivo. U mladima koji se kući vraćaju drugačiji nego što su došli. U ljudima koji iz sjene nose vodu, slažu ogradu ili satima mole pred Presvetim, a da ih nitko ne primijeti. U suzama na Trgu, zagrljajima nepoznatih ljudi i osjećaju da, makar na jedan dan, nitko nije sam. Jer Antunovski hod mladih nije samo put od jedne točke do druge, nego iskustvo koje mnogima ostane dugo nakon posljednjeg koraka.

Zato i iz godine u godinu Hod raste. Ne samo zbog tisuća mladih koji hodaju, nego i zbog stotina onih koji ostaju nevidljivi. Onih koji vjeruju da se velike stvari često događaju upravo kroz mala djela: čašu vode, sat volontiranja, tihu molitvu ili jednostavnu odluku da budeš ondje za drugoga. I možda baš u toj spremnosti da se darujemo jedni drugima leži njegovo najdublje značenje.

© 2026. Sva prava pridržana.

#budiFRAjer