Fra Mario o napadajima panike, prisilnim mislima i depresiji: „Ne mogu reći da sam od toga sto posto oslobođen“

Fra Mario govori o vlastitoj borbi s panikom, prisilnim mislima i depresijom te o vjeri, stručnoj pomoći i podršci koje mu pomažu.

Ivona Andrijević

10/26/20264 min read

„Kad sam dolazio ovdje, već sam se tresao“, priznao je fra Mario na početku kateheze posvećene napadajima panike, strahovima, prisilnim mislima i depresiji. O tim je teškoćama govorio iz vlastitog iskustva, otvoreno dijeleći ono što je prošao, ali i ono s čime se još uvijek suočava.

Ljudima koji mu se javljaju tražeći pomoć jer vjeruju da je svoju borbu ostavio iza sebe poručuje: „Ja to prolazim i zajedno to možemo proći.“ Takva iskrenost obilježila je njegovu katehezu: vjera za njega ne znači život bez tjeskobe, nego oslonac na putu kroz nju uz prihvaćanje vlastite ranjivosti i stručne pomoći.

Borba koja je počela u djetinjstvu i još uvijek traje

Fra Mario posvjedočio je da se s depresijom i prisilnim mislima počeo susretati već u jedanaestoj godini. Opisao je kako neželjena misao može zaokupiti čovjeka, neprestano se vraćati i stvarati začarani krug iz kojeg teško pronalazi izlaz. Posebno je težak osjećaj kada čovjek takvu misao počne doživljavati kao nešto što govori o njemu samome, premda ga njezin sadržaj uznemiruje i nije željen.

Prisjetio se i napadaja panike zbog kojeg je tijekom srednjoškolskih dana završio na hitnoj pomoći. U tom stanju teško je govorio, a liječnica mu je pristupila jednostavnim pitanjima o onome što je toga dana radio u školi. Razgovarajući s njim o pripremi čokoladne torte, pomogla mu je da pozornost usmjeri na nešto konkretno.

Nakon toga uslijedio je boravak u psihijatrijskoj bolnici, gdje je, kako je rekao, ostao mjesec i pol dana, a lijekove je uzimao više godina. O tom dijelu života govorio je bez skrivanja, pozivajući na odbacivanje stigme koja i dalje prati odlazak psihologu ili psihijatru.

„Ne mogu reći da sam ja od toga sto posto oslobođen“, naglasio je. Iako je s vremenom doživio olakšanje, napadaji panike, strahovi i prisilne misli nisu potpuno nestali iz njegova života. Tako ovo svjedočanstvo nije priča o jednom trenutku nakon kojeg su svi problemi završili, nego o učenju kako kroz njih prolaziti.

Što mu pomaže: stručna pomoć, drukčiji odnos prema mislima i povjerenje

Jedna od važnih poruka kateheze bila je da čovjekove psihičke i tjelesne teškoće treba ozbiljno shvatiti. Fra Mario podsjetio je da je čovjek cjelina duha, duše i tijela te upozorio na pokušaje da se isključivo duhovnim pristupom rješava ono što zahtijeva pomoć na drugim razinama.

Iz vlastitog iskustva govorio je o važnosti liječenja kada teškoće onemogućavaju svakodnevno funkcioniranje. Istaknuo je i jednostavne postupke koji njemu pomažu u trenucima uznemirenosti: smirivanje disanja, osjećaj tla pod nogama i razgovor s osobom koja mu pristupa mirno i s razumijevanjem.

U odnosu prema prisilnim mislima posebno mu je važna spoznaja da njihovu pojavu ne može uvijek spriječiti, ali može učiti kako se prema njima postaviti. To je približio pričom o pustinjskom ocu koji je novaku, opterećenom mislima, rekao da pokuša zaustaviti vjetar. Kao što nije mogao zaustaviti vjetar, tako nije mogao ni silom ukloniti svaku misao koja mu dolazi.

Fra Mario opisao je kako danas nastoji prepoznati prisilnu misao i promatrati je s odmakom, bez poistovjećivanja s njom. U molitvi je povjerava Isusu, a važan oslonac pronalazi u Svetom pismu. Biblijski tekstovi o ljudskoj tjeskobi i vapaju pomažu mu da se u vlastitoj borbi ne osjeća samim.

Progovorio je i o napadaju panike koji je doživio prije propovijedanja na svetoj misi. Uz tjelesnu uznemirenost javio se strah od toga kako će izgledati pred ljudima i hoće li se osramotiti. U tom mu je trenutku pomoglo prihvaćanje mogućnosti da pred drugima bude slab. Prihvaćanje vlastite nesavršenosti povezao je s odnosom prema Bogu: ne mora skrivati svoje lice iza maske da bi bio prihvaćen i ljubljen.

Vjernik može prolaziti kroz tjeskobu i trebati blizinu

Fra Mario posebno se osvrnuo na osudu koju ponekad doživljavaju vjernici s psihičkim teškoćama. Na tvrdnje da katolik ne bi smio prolaziti kroz takva stanja odgovorio je pitanjem: „Koje evanđelje čitaš?“

Podsjetio je na Isusovu tjeskobu u Getsemanskom vrtu, vapaje psalmista i Marijinu tjeskobnu potragu za Isusom. U tim iskustvima prepoznaje prostor u kojem čovjek može pred Boga donijeti i vlastiti strah, nemoć i bol. Prisutnost patnje za njega ne znači da je Bog čovjeka zaboravio.

Istodobno je jasno rekao da nije terapeut te pozvao slušatelje na odgovornost prema ljudima koji im povjere svoje teškoće. Umjesto umanjivanja njihove boli i olakih savjeta, potaknuo ih je da pruže podršku i, kada ne znaju kako pomoći, upute osobu nekome tko zna.

„Ono što možeš raditi: budi ljubav toj osobi, budi blizina toj osobi“, poručio je, prisjećajući se koliko mu je značio miran razgovor s liječnicom u trenutku panike.

Katehezu je zaključio ohrabrenjem ljudima koji se bore s prisilnim mislima, strahovima, napadajima panike i depresijom: „Bog te nije zaboravio, Bog te čuje.“ To je poruka koju je izgovorio kao netko tko i sam još prolazi kroz borbu, oslanjajući se na pomoć, blizinu i vjeru da kroz nju ne ide sam.

© 2026. Sva prava pridržana.

#budiFRAjer