Fra Grgur Blažević: „Vjera nije anestezija“ – kako krenuti naprijed i kada se bojimo?

Ako vjerujemo u Boga, znači li to da se više ne bismo smjeli bojati? Fra Grgur Blažević u svojoj je katehezi pomoću osobnog svjedočanstva i biblijskih primjera progovorio o strahu koji nas zaustavlja i pouzdanju koje nam pomaže napraviti prvi korak. Vjera, poručuje, ne uklanja automatski teškoće, ali nas uči da kroz njih ne moramo prolaziti sami.

Strah od budućnosti, neuspjeha, tuđeg mišljenja ili odbacivanja može nas spriječiti da učinimo ono što želimo i na što se osjećamo pozvanima. Izvana pritom možemo djelovati sasvim uobičajeno: radimo, studiramo, družimo se i obavljamo svakodnevne obveze. Ipak, u određenim situacijama osjetimo koliko nas strah ograničava.

Fra Grgur Blažević o tome je govorio iz vlastitog iskustva. Uz dozu humora priznao je da je nekoć skupljao strahove „k’o djeca Pokemone“. Bojao se mraka, dubine, visine, budućnosti i vječnosti, a posebno govora pred ljudima.

Strahovi nisu nestali nakon susreta s Bogom

Prisjećajući se početaka svojeg puta vjere, fra Grgur opisao je promjenu koju je doživio nakon susreta s Gospodinom. Dotadašnji način života više mu nije odgovarao, a udaljavanje od njega značilo je i gubitak društva s kojim je provodio vrijeme. Premda je oko sebe imao manje ljudi, osjećao je unutarnju ispunjenost koju prije nije poznavao. „Nikada manje ljudi oko mene, a nikada ja ispunjenija srca“, posvjedočio je.

No, strahovi su ostali. Nisu nestali ni ulaskom u samostan. Kada je kao postulant trebao pročitati drugo misno čitanje, strah od pogleda okupljenih bio je toliko snažan da je jedva ustao sa stolca i došao do ambona.

Slično je doživio tijekom gostovanja na Radio Mariji, gdje je trebao svjedočiti o svojem pozivu. Nakon što je izgovorio ime i rekao odakle dolazi, nastupila je tišina. Emisija se emitirala uživo, a on nije mogao nastaviti govoriti.

Tim je iskustvima pokazao koliko je važno razumjeti osobu koja se boji. Jednostavna uputa „nemoj se bojati“ često joj ne pomaže. Usporedio ju je s time da čovjeku koji pati od nesanice kažemo da jednostavno zaspi.

Kada strah počne pisati scenarij našeg života

Fra Grgur istaknuo je da strah sam po sebi može imati zaštitnu ulogu: upozorava nas na opasnost i potiče da se zaštitimo. Teškoća nastaje kada nas zaustavljaju zamišljeni događaji i ishodi koji se još nisu dogodili.

Kao primjer naveo je iščekivanje ispita. Dok je ispit još danima udaljen, u mislima se već može razviti čitav niz loših ishoda: profesor će postaviti najteža pitanja, past ćemo ispit, izgubiti godinu i zaključiti da ništa ne vrijedimo.

„Strah je fenomenalan scenarist. Režira odlične filmove, radi dobre scenarije. Samo, nažalost, to su sve horor filmovi“, rekao je.

Takvi nas scenariji mogu navesti da odustanemo i prije nego što pokušamo. Ne uključujemo se, ne izgovaramo ono što želimo reći i ne koristimo darove koje imamo jer unaprijed očekujemo neuspjeh ili podsmijeh.

Fra Grgur tu je podsjetio na evanđeosku prispodobu o talentima i slugu koji je, vođen strahom, zakopao ono što mu je povjereno. Strah je postigao svoje kada ga je spriječio da išta učini.

Bog daje svjetlo za sljedeći korak

Želja da unaprijed znamo kako će se naš život odvijati često je povezana s potrebom za sigurnošću. Željeli bismo imati jasan plan, znati što nas čeka i izbjeći svako razočaranje. Fra Grgur naglasio je da se pouzdanje u Boga razvija upravo u trenucima kada nemamo sve odgovore.

„Mi bismo tražili možda reflektor koji će osvijetliti naš život u budućnosti, a on nam daje samo za jedan korak“, poručio je. U katehezi je podsjetio na Abrahama, koji je krenuo na Božji poziv bez poznavanja svega što ga čeka, na apostole koji su pošli za Isusom te na Mariju, koja je prihvatila Božju riječ bez detaljnog plana svojeg života.

Ti primjeri pozivaju na povjerenje koje se živi korak po korak. Čovjek ne mora vidjeti cijeli put da bi odgovorio na poziv koji prepoznaje pred sobom.

I u strahu možemo izabrati povjerenje

Posebno mjesto u katehezi zauzeo je Isus u Getsemaniji. Fra Grgur podsjetio je na njegovu tjeskobu pred mukom i molitvu da ga, ako je moguće, mimoiđe kalež patnje. Upravo u toj molitvi prepoznao je put za čovjeka koji se boji: iskreno iznijeti svoju teškoću pred Boga i predati mu se. Osjećaj straha stoga ne znači da je netko loš vjernik. Hrabrost se očituje i u odluci da, unatoč strahu, učinimo korak na koji smo pozvani.

„Neću dozvoliti da moj strah mene zaustavi“, rekao je fra Grgur potičući na molitvu: „Gospodine, neka bude volja tvoja. Pomozi mi dok drhtim.“ Izbjegavajući sve što nas plaši, možemo propustiti životne prilike. Ujedno propuštamo priliku učiti hodati s Isusom upravo kroz situacije u kojima se osjećamo nesigurno.

„Vjera nije anestezija“

„Vjera nije anestezija“, istaknuo je fra Grgur. Život s Bogom ne podrazumijeva da više neće biti boli, neizvjesnosti, straha ili teških dana. Pouzdanje raste postupno, molitvom i koracima koje činimo oslanjajući se na njega.

Govoreći o apostolima u lađi zahvaćenoj olujom, naglasio je da su u strahu zaboravili tko je s njima. Usredotočili su se na valove i opasnost izgubivši iz vida Isusovu prisutnost. Ta je slika bila poticaj i okupljenima da se u vlastitim teškoćama prisjete kome pripadaju i koga mogu zazvati. Božja blizina ne ovisi o tome osjećamo li se u svakom trenutku snažno i sigurno.

Fra Grgur otvoreno je govorio i o trenucima kada mu je teško, o suzama u samoći i molitvi za snagu da nastavi živjeti svoj poziv. Time je pokazao da i osoba koja danas javno svjedoči vjeru ima trenutke slabosti u kojima treba oslonac.

Od „što ako“ do „čak i ako“

Na kraju kateheze fra Grgur sažeo je svoju poruku razlikom između dvaju pitanja koja mogu usmjeravati naše odluke. „Strah govori šta ako, a vjera kaže čak ako.“

Što ako pogriješimo, budemo odbijeni ili otkrijemo da je put koji smo odabrali zahtjevniji nego što smo očekivali? Takva nas pitanja mogu zadržati na mjestu. Vjera nas, prema njegovim riječima, poziva na korak i onda kada ne znamo sve, ne vidimo što slijedi i osjećamo strah. „Čak i ako ne znam, čak i ako ne vidim, čak i ako se bojim. Amen. Idem, Gospodine, s tobom.“

Upravo je to poziv koji je ostavio slušateljima: krenuti naprijed s pouzdanjem da nas Bog može pratiti i dok drhtimo.

© 2026. Sva prava pridržana.

#budiFRAjer