Emocionalna nedostupnost ili emocionalna ovisnost – zašto su obje krajnosti jednako opasne?

U ljubavi se često bojimo jedne stvari, a to je da ne budemo povrijeđeni. No upravo nas taj strah često gura u dvije krajnosti koje su podjednako razorne za odnos: emocionalnu nedostupnost i emocionalnu ovisnost. I jedna i druga nastaju iz rana, a ne iz zrelosti.

Kad se srce zatvori da bi se zaštitilo

Emocionalna nedostupnost, kako je opisuje fra Stjepan, rijetko je hladnoća bez razloga. Najčešće je riječ o ljudima koji su već bili povrijeđeni i koji su kao mehanizam obrane oko sebe podignuli zidove. Takva zatvorenost ne mora biti glasna i često se skriva iza šutnje, izbjegavanja razgovora i nemogućnosti dubljeg povezivanja.

U praksi to izgleda ovako: jedna se osoba otvara, govori o sebi, o strahovima i osjećajima, dok s druge strane dolazi tišina. Fra Stjepan to opisuje i vrlo konkretno: možeš pričati, davati sebe i izlaziti iz razgovora s osjećajem praznine, pa čak i s knedlom u grlu.

Pitanje koje tada postavlja nije retoričko, nego egzistencijalno: Može li se cijeli život provesti s nekim tko ostaje emocionalno nedostupan? Odnos bez emocionalne uzajamnosti s vremenom ne ostaje neutralan, već počinje boljeti.

Ljubav = preživljavanje?

S druge strane stoji emocionalna ovisnost, koja na prvi pogled može izgledati kao velika i snažna ljubav. No iza nje se često krije dubok strah od napuštanja. Fra Stjepan opisuje da su to najčešće osobe koje su u prošlosti bile ostavljene ili povrijeđene i koje svako novo udaljavanje doživljavaju kao ponovnu traumu.

Takve osobe, kaže, ne znaju drugačije, nego samo ljubiti bez granica. Vjeruju da će veza opstati ako daju više, ako traže manje, ako se potpuno žrtvuju. Spremne su ostati u odnosu, čak i kad zauzvrat ne dobivaju ništa, samo da druga osoba ne ode.

Problem je što tu ljubav više ne pokreće sloboda, nego strah. I tada odnos prestaje biti mjesto susreta dvoje ljudi, a postaje borba za emocionalni opstanak.

Gdje je sredina i zašto je najteža

Fra Stjepan naglašava da rijetko tko pripada isključivo jednoj od ovih krajnosti. U većini ljudi nalazi se i potreba da se zatvore i potreba da se previše daju. Upravo zato zdrava ljubav ne nastaje spontano, nego se uči.

Središnja slika kojom se koristi jest srce koje ima ogradu, odnosno, srce koje se zna otvoriti, ali se zna i zatvoriti kad treba. Drugim riječima, opasno je živjeti s trajno zaključanim srcem, ali jednako je opasno ostaviti ga stalno širom otvorenim bez ikakve zaštite.

Zrela ljubav ne traži da se izgubimo u drugome, ali ni da se sakrijemo od drugoga. Ona traži ravnotežu, a to su sigurnost bez bijega i bliskost bez gušenja.

Fotografije: Unsplash