Crvena, žuta i zelena svjetla u vezama – zašto ignoriramo ono što znamo da je pogrešno?

Zašto u ljubavi gotovo uvijek govorimo o osjećajima, kemiji i privlačnosti, a gotovo nikada o odgovornosti izbora? Upravo tu, kako upozorava fra Stjepan Brčina, počinju najveći problemi.

Ističe da je najvažnije u ljubavi i braku znati što želimo jer, dok pogrešan izbor filma ili mjesta za večeru neće ostaviti trajne posljedice, pogrešan izbor partnera može obilježiti cijeli život. Ljubavni odnosi, kaže, ne funkcioniraju po principu spontanosti bez kriterija – nego puno više nalikuju semaforu na kojem boje imaju vrlo jasna značenja.

Preko čega se ne prelazi

Fra Stjepan savjetuje da se najprije napravi ono što mnogima zvuči previše racionalno – doslovno napiše popis stvari koje ne prolaze, odnosno koje ne možemo tolerirati. Taj popis, naglašava, treba napisati bez obzira na kemiju, zaljubljenost ili lijepe riječi koje dolaze s druge strane. No upravo tu dolazimo do najvećeg raskoraka između onoga što znamo i onoga kako se ponašamo u stvarnim odnosima.

Problem nastaje onda kada ljudi ostaju u vezama iako ih nešto duboko smeta. Tada se (prije ili kasnije) nameće pitanje koje fra Stjepan izravno postavlja: kako možeš ne voljeti nešto kod partnera, a i dalje s njim hodati? Odgovor je jednostavan i nimalo ugodan: očito ne znaš što hoćeš.

Još opasnija od toga je iluzija promjene. Fra Stjepan bez zadrške kaže da je najveća laž u vezama uvjerenje da će se osoba promijeniti pod utjecajem partnerske ljubavi. I tu nema uljepšavanja: karakter se ne mijenja. Osobu se može usmjeravati, na karakteru se može raditi, ali očekivati da će netko postati druga osoba samo zato što ga volimo čisti je recept za kasnije razočaranje.

Prostor za raskorak, ali ne za samoobmanu

Postoje, naravno, stvari koje ne spadaju odmah na ‘crvenu listu’. To su ona područja odnosa koja zahtijevaju vrijeme, razgovor i upoznavanje, odnosno ono što fra Stjepan slikovito smješta pod žuto svjetlo.

No i tu postoji jasna granica. Žuto svjetlo nije poziv na zatvaranje očiju, nego prostor za razlučivanje. Posebno upozorava na emocionalnu neravnotežu u odnosima gdje se jedna osoba otvara, a druga ostaje zatvorena. Takvi odnosi često izgledaju mirno izvana, ali iznutra ostavljaju prazninu i osjećaj da se govori u zid.

Zato ističe koliko je važno da srce ima granice, da se može otvoriti, ali i zatvoriti kad je potrebno. Opasno je, kaže, i kada je srce stalno zaključano, ali jednako tako i kada je stalno širom otvoreno, bez ikakve zaštite.

Što zapravo znači zeleno svjetlo

Najčešća pogreška u vezama događa se upravo kod ‘zelenog svjetla’. Umjesto da se ono veže uz vrijednosti, ponašanje i način života, često se svodi na izgled, dojam i privlačnost. No fra Stjepan podsjeća da ljubav nije isto što i fizička bliskost i naglašava kako seks nije put do ljubavi, nego samo jedan od njezinih izražaja.

Pravo zeleno svjetlo pokazuje se u svakodnevnim često nevidljivim stvarima: u spremnosti da se nosi teret drugoga, da se ostane prisutan u teškim trenucima, da se partner ne ostavlja sam s problemima. Prava ljubav, naglašava, uvijek teži podržati drugoga onda kada je najteže.

Ljubav kako je fra Stjepan opisuje nije slijepa, nego svjesna. I upravo ta svijest o odgovornosti izbora čini razliku između odnosa koji traje i onoga koji se s vremenom pretvara u teret.

Fotografije: EZ Sveti Duh