Bor u smeću 6. siječnja – tradicija ili strah od tuđeg Božića?

Svake godine ista slika: već 6. siječnja u gradovima se pojavljuju gomile odbačenih borova. Kao da je Božić bio tek kratkotrajna dekoracija, a ne događaj koji duboko obilježava vjeru i život. Upravo se zbog toga postavlja pitanje: slijedimo li vlastitu tradiciju ili se dokazujemo drugima?

Božić ne završava darovima

Božić u Crkvi ne završava darovima niti novogodišnjim veseljem. Božićno vrijeme traje najmanje do svetkovine Bogojavljenja, a u liturgijskom kalendaru završava tek na blagdan Krštenja Gospodinova. Upravo se tada, prema crkvenoj praksi, skida bor i uklanjaju božićni ukrasi.

U nekim se sredinama običaji protežu i dalje pa u pojedinim crkvama i obiteljima božićni ukrasi ostaju do Svijećnice, 2. veljače, kao podsjetnik da Božja prisutnost ne prestaje onog trenutka kada nestane blagdanska euforija.

Bor i jaslice nisu scenski rekviziti i ukrasi, nego vidljivi znak Božjeg dolaska među ljude. Kada ih uklanjamo čim počnu padati iglice, riskiramo svesti Božić na sezonski ritual bez dubljeg sadržaja.

Kada strah zamijeni vjeru

Postoji i druga pojava, mnogo neugodnija: neki vjernici uklanjaju bor upravo na Bogojavljenje, samo zato da božićni simboli ne bi bili vidljivi na dan kada pravoslavni vjernici slave Božić. Takav postupak ne odražava snagu identiteta, nego strah i netrpeljivost. Time ne samo da omalovažavamo druge nego zanemarujemo i vlastite blagdane. Katolička tradicija postojala je mnogo prije naših suvremenih sukoba i inata.

Poštovati svoje bez prezira prema drugima

Ako znakove Božića uklanjamo kako bismo naglasili razliku ili nadmoć, zanemarujemo samu bit: Božić je poziv na mir, a ne na neugodnost. Najprimjerenije je raskititi bor nakon Bogojavljenja, često i tek nakon Krštenja Gospodinova, a tradicija poznaje i zadržavanje ukrasa do Svijećnice.

Na kraju, pravo pitanje nije: „Kada se skida bor?“ Pravo je pitanje: „Živimo li Božić kao prolaznu dekoraciju ili kao vjeru koja ostaje?”

Fotografije: Pexels